Svila je vrlo verovatno najlepši i najdelikatniji materijal ikada stvoren, ali da li ste se pitali od čega se pravi svila?
Svilarstvo je staro hiljadama godina, a veština izrade svile do danas je ostala veoma cenjena. Jedna od najvrednijih i najluksuznijih tkanina je svila, materijal koji je uprkos napretku u tehnologijama izrade tekstila, zadržao veoma slične tehnike izrade.
Saznajte kako nastaje svila i gde se proizvodi najkvalitetnija svila.
Kako se pravi svila – materijal koji obožavamo?
Svila je veoma cenjen materijal zbog svoje jedinstvene izrade.
Naime, svilene niti proizvodi posebna vrsta veoma korisnih insekata. U pitanju su svilene bube.
Iako danas postoji više različitih vrsta insekata koji se koriste za proizvodnju svile, najčešće korišćeni su larve gusenice domaćeg svilenog moljca, latinskog imena – Bombyx mori. Ove neverovatne svilene bube proizvode jedan od najtraženijih materijala današnjice.
Svila je, dakle, pirodni materijal, čija je izrada veoma komplikovana. Ova tkanina ima fenomenalna svojstva po kožu i kosu, gladak opip i izvanrednu estetiku, zbog čega predstavlja luksuzni materijal. Roberto Baressi proizvodi poznati su po izradi odevnih komada od najkvalitetnijih materijala, uključujući i svilu. Možemo se pohvaliti svilenim asortimanom proizvoda za različite prilike.
Proizvodnja svile – korak po korak
Proizvodnja svile i njen proces detaljno su prikazani u nastavku teksta.
#1 Svilarstvo – uzgoj svilenih buba
Svilarstvo je termin koji se koristi za opisivanje procesa gajenja i sakupljanja svilenih buba i berbe čaura za prikupljanje materijala.
Svilene bube su pripitomljeni moljci koji ne lete, njihove gusenice hrane se lišćem duda, a tokom svog kratkog života od svega mesec dana oni povećaju svoju težinu čak 10.000 puta i mogu položiti do 500 jaja za 5 dana. Ženke svilenog moljca u proseku polažu oko 300 do 500 jaja. Ova jaja se na kraju izlegu i formiraju svilene bube, koje se inkubiraju u kontrolisanom okruženju dok se ne izlegu u larve (gusenice).
Jaja svilene bube pre toga se čuvaju na temperaturi od 18°C, a zatim se ona povećava na 25°C, dok je optimalna vlažnost za njihovo čuvanje oko 80-85%. Pod takvim uslovima jaja svilene bube se izlegu u larve u roku od približno 12 dana.
Nakon izleganja, larve su spremne da se prebace iz sobe za inkubaciju u sobu za gajenje i tu bivaju postavljene na adekvatnu tacnu sa velikom pažnjom jer su tek izlegle svilene bube veoma osetljive i sklone povredama. Larve svilene bube izgledaju poput malih, crnih, dlakavih gusenica. Kasnije, one odbacuju svoju kožu i pobele. Posude za uzgoj stalno su prekrivene sveže iseckanim listovima duda. Ovo je jedina hrana koju svilene bube konzumiraju.
Faza larve, odnosno gusenice je najduža u životnom ciklusu svilene bube. Svaka svilena buba promeni svoju kožu 4 puta pre nego se učauri. 36000 buba pojede u proseku jednu tonu lista duda. U roku od 20-24 dana svilena buba poraste više od 5 cm u dužinu. Nakon ovog perioda svilene bube su spremne za predenje i tada nastupa trenutak kada se prebacuju u posebnu bambusovu “skelu”. Ovaj korak će čaure učiniti ujednačenijim i lakšim za skupljanje.
Tada svilena buba počinje svoj proces predenja svilenih niti rotirajući svoje telo u obliku osmice oko 300000 puta u roku od 7-8 dana. Svaka čaura je napravljena od impresivno dugačkog svilenog vlakna dužine i do 1,6 kilometara, koje je veličine klupka vate. Koristeći svoje svilene žlezde, svilena buba će nastaviti da vrti svoju čauru sve dok se ne potroši sva tečna svila skladištena u njenom telu. Svila je stvorena od listova duda koje je buba pojela u prethodnom periodu i sastoji se od proteina koji je iste strukture kao ljudska kosa.
Za proizvodnju jedne funte sirove svile potrebno je oko 2.500 svilenih buba.
#2 Izvlačenje svilenog konca
Jednom kada svilene bube isprenu svoju čahuru, na kraju će se zatvoriti u nju i tada je vreme da se izvuku svilene niti.
Čaure se stavljaju u vruću, skoro ključalu vodu kako bi se omekšala i rastvorila guma koja drži čahuru zajedno, odnosno kako bi se ukonio protein sericina iz svilenih vlakana. Ovo je ključni korak u procesu proizvodnje svile jer osigurava da nema oštećenja kontinuiteta svake niti.
Svaki konac se potom pažljivo namotava iz čaure u pojedinačne dugačke niti, koje se zatim namotaju na kolut. Nešto od sericina može i dalje ostati na nitima da zaštiti vlakna tokom obrade, ali se to kasnije može isprati sapunom i ključalom vodom.
Put svile je dug hiljadama godina i nosi sa sobom mnoge anegdote, poput one da je prvu svilenu bubu otkrila kineska princeza kada joj je čaurica sa drveta ispod kog je sedela upala u šolju sa čajem i otpustila svoje niti u njoj.
Činjenica je da je svila veoma lagana i da deluje prozračno i delikatno, ali njene niti su impresivno jake i izdržljive, zbog čega je posebno cenjena, kao i zbog izuzetno komplikovanog i fascinantnog procesa proizvodnje.
#3 Bojenje
Kada svilene niti budu oprane i degumirane, one se izbeljuju i suše pre nego što se počne s procesom bojenja.
Svila prima boju kao nijedna druga tkanina jer je u svom poprečnom preseku njena nit više trouglasta nego okrugla i to pojačava efekat bilo koje boje i daje joj sjajni izlged zbog prelamanja svetlosti. Čini se s vremena na vreme da je svila živa jer nijedno njeno vlakno nije potpuno ujednačeno, te je svaki komad autentičan.
Tradicionalne tehnike bojenja svile podrazumevaju upotrebu boja iz prirodnih resursa koji se nalaze u okruženju, kao što su voće ili listovi indigo biljaka. Konci se natapaju zajedno u snopovima, unutar lonca sa vrućim listovima indiga i vodom. Ovaj proces se dešava više puta tokom nekoliko dana da bi se obezbedio odgovarajući ton boje i kvalitet.
Međutim, ovakve tradicionalne metode bojenja skoro su izumrle u komercijalnoj proizvodnji svile. Napredak u tehnologiji znači da se proizvođači umesto toga odlučuju za upotrebu različitih boja fabričke izrade. Ovo daje veći izbor boja i nijansi kako bi mogle zadovoljiti širu potražnju.
Proces bojenja je uprkos tome ostao sličam tradicionalnom, svila se uranja u kupku sa bojom kako bi je upila. Najčešće se može ubaciti u kadu kroz dva cilindra ili pričvrstiti za okrugli ubod koji je uronjen u kadu.
U mnogim slučajevima, ovo će biti jedan od poslednjih koraka procesa jer proizvođači sada uglavnom preferiraju bojenje komada u pokušaju da smanje otpad. Držanjem obične bele zalihe spremne za farbanje, smanjuje se potreba za držanjem previše zaliha u određenim bojama koje nisu naručene pa se možda nikada neće koristiti.
#4 Predenje
Tradicionalna predionica je uvek bila i uvek će biti sastavni deo procesa proizvodnje svile. Iako moderniji industrijski procesi sada mogu mnogo brže da predu svilene niti, u pitanju su mašine koje jednostavno oponašaju funkcije klasičnog točka za predenje.
Pomoću točkova za predenje, obojene svilene niti ručno se odmotavaju na klupko i spremaju na taj način za proces tkanja. Što je veći broj pređe namotan, svilena tkanina je teža.Težina svilene tkanine označava se kroz slojeve. Ona može biti jednoslojna, dvoslojna, troslojna…. Više slojeva podrazumeva veću debljinu i manju glatkoću.
#5 Tkanje svile
Poslednji proces u proizvodnji svile jeste tkanje. Tkanje je proces u kojem se spaja konačni komad svile.
Postoje mnoge vrste svile, a samim tim i mnogo različitih načina na koje se svila može tkati – najčešće su satensko tkanje, obično tkanje i otvoreno tkanje, a završni sloj svile zavisi od vrste tkanja.
Izum Francuza Džozefa Marije Žakarda (Joseph Marie Jacquard), Žakardov razboj, nastao početkom 19. veka, omogućio je lakšu obradu nežnih niti poput svilenih i povećao proizvodnju ovog luksuznog materijala.
Generalno, tkanje je postupak u kom se svileno predivo pretvara u svilenu tkaninu. Tkanje svile uključuje preplitanje dva seta niti tako da se zaključavaju jedan oko drugogog i stvaraju jak, ujednačen komad tkanine. Niti treba tkati pod pravim uglom jednu prema drugoj.
Dva različita ugla zovu se osnova i potka.
Tkači otvaraju osnovu tako što gaze pedale, a njihove ruke i stopala moraju da rade u savršenom skladu da bi omogućili da se prediva osnove i potke pravilno prepliću.
Tkanje svile na ručnom razboju je dugotrajni proces koji zahteva posebne veštine tkača. Vešti i iskusni tkači mogu tkati svega nekoliko centimetara dnevno na veoma komplikovanom tkanju.
#6 Štampa na svili
Ako komad svile zahteva poseban uzorak ili patern, on se može odštampati na njoj nakon prethodnih procesa. Ovo se može uraditi na dva različita načina: putem digitalne štampe ili sito štampe.
Digitalna štampa na svili vrši se pomoću specijalno dizajniranog štampača za tekstil, koji koristi mastilo za prenošenje ručno nacrtanih ili digitalno proizvedenih umetničkih dela na tkanine. Štampa na svili koristi se kada postoji želja da se komad tkanine dodatno akcentuje i privuče pažnju, ne primer, kada je u pitanju svilena maramica za sako.
Sito štampa je tradicionalnija i nešto praktičnija metoda, ali ishod je u suštini isti, iako se u nekim slučajevima može postići smeliji, živahniji izgled zahvaljujući debljem nanošenju mastila.
#7 Završna obrada
Da bi se smatrala spremnom za upotrebu, svila mora proći kroz završnu obradu. Završna obrada komada svile daje mu onaj sjaj po kojem je ovaj materijal toliko poznat.
Završna obrada svile može se obaviti na mnogo različitih načina, uglavnom primenom različitih hemijskih tretmana koji joj mogu dodati niz vrednih svojstava, uključujući otpornost na vatru i otpornost na gužvanje.
Kako nastaje svila za vegane?
Neke osobe bi nakon što čuju kako se pravi svila možda odustale od nošenja iste jer im proces proizvodnje zvuči surovo. Na primer, vegani i drugi hipersenzitivni ljudi koji ne žele iz etičkih razloga da nose materijal zbog kog je bilo potrebno ubiti živo biće.
Dobra vest je da postoji i proizvodnja svile pri kojoj se gusenice svilene bube ne moraju ubiti. Ovi kokoni zovu se Samia ricini i proizvode tzv Eri svilu. Imaju mali otvor iz kog napuštaju čauru nakon što je njihova metarmofoza završena i zatim se niti mogu izvući bez da se naškodi insektu.
Pored nje, postoji i druga vrsta, u pitanju je Ahimsa svila koja se proizvodi od niti istih Bombyx mori moljaca, ali se kokoni ne kuvaju živi već se svila uzima tek nakon što ju je insekt “prežvakao”. Na taj način, za njim ostaje manje materijala koji se može upotrebiti za proizvodnju, te je ova svila veoma skupa.
Kako se proizvodi svila u svetu danas?
Svila svoje poreklo vodi iz Kine, u kojoj se i danas najviše proizvodi. Godišnje se u toj zemlji proizvede više od 500.000 tona sirovih čaura svile, a čak 20 miliona domaćinstava bavi se samo ovim poslom. Na drugom mestu po proizvodnji nalazi se Indija, a odmah za njima su Brazil, Severna Koreja, Tajland i Vijetnam.
U Evropi se danas najkvalitetnija svila proizodi u Italiji. Upravo je ova italijanska svila materijal koji Roberto Baressi upotrebljava za izradu odevnih komada, među kojima su najpopularnije naše svilene ženske košulje i bluze.
Italijanska svila je poznata širom sveta kao jedna od najfinijih i najluksuznijih tkanina koje postoje. Njen kvalitet je neupitan, a izrada zahteva izuzetno vešte i stručne radnike.
Kada je reč o italijanskoj svili, kvalitet vlakana i tkanine su ključni elementi koji razlikuju italijansku svilu od drugih svilenih proizvoda. Italijanska svila se proizvodi od najfinijih i najčišćih svilenih niti, što omogućava da tkanina bude izuzetno meka i glatka na dodir, te ima sjaj koji se zadržava i nakon dugog nošenja.
Proizvodnja svile u Srbiji
Kultivacija drveta duda na našim prostorima predstavlja svojevrsni kulturni fenomen koji je doprineo izgradnji vrednosti i oblikovao duh mesta u mnogim gradovima u Srbiji kroz svilarstvo.
Svila u Austrougarskom carstvu
Prva svilara na ovim prostorima otvorena je 1733. u Pančevu, a Vršac i Novi Sad su bila pored Pančeva dva glavna centra svilarstva. U ovom gradu radio je veliki broj zavoda za otkupljivanje i odmotavanje kokona.
Prema sačuvanim istorijskim zapisima poznato je da su se Nemci od 1728. godine bavili svilarstvom, a da je austrijski grof Merci, koji je bio vojni zapovednik “provincije Banat’’, pretio smrtnom kaznom svakome ko bi posekao beli dud. Plansko sađenje belog duda, omiljene hrane svilene bube, počelo je 1733. godine zahvaljujući ovom grofu.
Kasnije, Marija Terezija insistirala je na masovnom sađenju stabala belog duda. Svila je tada prepoznata kao veoma značajan materijal i njena vrednost je porasla, a predmeti kao što su svilene marame postali su statusni simbol.
Procvat svilarstva u Vojvodini desio se u trenutku kada je vlast besplatno počela da deli stanovništvu jajašca svilene bube. Stanovnici su besplatno dobijali jaja svilene bube, a devojke su bile obučavane da razmotavaju svilu iz kokuna.
Uzgojem svilene bube bavilo se uglavnom siromašno stanovništvo i ovo je za njih bio veliki podsticaj i način da prehrane porodicu. Čuveni su drvoredi duda na potezu kod Vršca ka Beloj Crkvi dugački preko 15 kilometara, a zanimljivo je da je u to vreme donet zakon koji je nalagao da svi novopečeni mladenci moraju posaditi po dva drveta belog duda ispred svoje kuće.
Svila u Jugoslaviji
U vreme kraljevine SHS i kasnije SFRJ svilarstvo je i dalje bilo prisutno na prostoru Vojvodine i značajna količina svile proizvodila se u gradovima kao što su Vršac, Pančevo i Novi Sad.
Kraljevina Jugoslavija je 1928. bila je na trećem mestu u Evropi po proizvodnji svile i izvozila ju je u Lion, Milano i Cirih. Ta svila je bila visoko vrednovana, iako je njena cena bila nešto veća od prosečne, a najveća fabrika (u Novom Sadu) proizvodila je 60 tona svile godišnje pre Drugog svetskog rata.
Po završetku rata, uz pretrpljene velike materijalne i ljudske gubitke, a uz promenu vladajuće ideologije, fokus se premestio na teške industrije i šezdesetih godina svilarstvo je na industrijskom nivou prestalo da postoji u Jugoslaviji.
Krajem osamdesetih, krenulo se u novu sadnju belih dudova i obnovu svilarstva, ali su planove omele sankcije 1992. godine. Tada je čak i uvezeno 11 hibrida duda iz inostranstva, ali do danas ovaj drevni zanat nije doživeo svoj preporod, što uostalom nije ni tako jednostavno.
Svila u Srbiji
Ponovo obnavljanje ove proizvodnje podrazumeva uvoz skupih mašina, a kako bi se počela prerada svile, potrebno je najmanje 15 mašina i barem 200 tona kokona spremnih za preradu.
Ipak, motivacija za obnovu industrije svile je velika, a ono što bi Srbiju trebalo da navede na ponovno uvođenje proizvodnje svile jeste njena isplativost i upošljavanje mogućnost upošljavanja socijalno ugroženih grupa stanovništva, kao i radnika iz manjih gradova. Uzgojem buba bili bi popunjeni i mnogi godinama neupotrebljavani pogoni.
Osim toga, mogla bi se proizvoditi i za izvoz, a kokoni koji ne ispunjavaju tehničke uslove ne bi ostati neupotrebljivi jer su oni kao čiste belančevine veoma pogodni iza ishranu stoke.
Najveće mogućnosti za uzgoj svilene bube i svile su danas su, kao i pre dva veka, u Vojvodini. Ona ima dosta neiskorišćene zemlje na kojoj bi se mogla obnoviti proizvodnja svile i gajenje svilenih buba. Ima mesta za sadnice belog duda, a u jednoj fazi bi se moglo posaditi i do 15.000 stabala. Negde bi to mogle biti male plantaže, zasadi na zemljišnim okrajcima, kraj seoskih puteva, kao i u dvorištima.
Što se objekata za uzgoj svilene bube tiče, smatra sa da njih već ima dosta koji bi se mogli iskoristiti. To može biti godinama neiskorišćeni prostor u bivšim kombinatima, zadrugama, fabrikama i drugim gazdinstvima, kao i napuštenim halama.
Izazovi sa kojima se suočava proizvodnja svile
Način kako se dobija svila predstavlja deo jedne veoma čiste i održive industrije, ali velika pretnja ovom poslu danas je zagađenje. Opasnost u koju ono dovodi svilarstvo prepoznata je veoma rano, još sa razvojem industrijskog doba tokom 19. veka, koje je donelo sa sobom i povećanje zagađenja vazduha, zemljišta i voda što je prouzrokovalo razne bolesti osetljivijih biljnih i životinjskih vrsta.
Danas je dostupno mnogo verodostojnih sintetičkih alternativa svilenim tkaninama, te je teško i prepoznati da li je svila prava ili lažna.
Međutim, činjenica je da ne postoji ništa što bi moglo da parira prirodnoj svili po kvalitetu, mekoći, izgledu i osećaju. Uzgoj svile i proizvodnja svilenih tkanina su milenijumski stari procesi na koje bi trebalo da budemo ponosni kako danas tako i u budućnosti.